Bošnjačka gradska nošnja visokih socijalnih slojeva - 19. stoljeće

projekti izrade narodnih nošnji
gradske nošnje

ŽENSKE ANTERIJE

uključi/isključi ton
Sevdalinka Jutros prodjoh kroz čaršiju
izvodi Himzo Polovina

Pored Himzine pjesme i ova ženska anterija sa slike na lijevoj strani bila nam je trajno nadahnuće u našem radu i to još od prvih dana osnutka Sevdaha kada smo s Denisom započeli vježbati i kolo Anteriju. Sanjali smo o danu kada će naše djevojke zaigrati kolo Anteriju u anterijama.

Činilo se ponekad da nikada nećemo dostići svoj cilj. Medjutim, malo po malo, sakupljali smo novac, uglavnom od naše članarine, i san je sve više postajao stvarnošću. Predsjedništvo je bilo čvrsto u svojoj odluci da će radje čekati duže dok ne sakupimo dovoljno novca za izradu kvalitetnih anterija, nego žuriti i kupiti bilo kakve. Sevdah misli na budućnost i planira da opstane, pa zato i investira u dobre nošnje.

Denis je prvo izvršio ozbiljno istraživanje po knjigama iz historije umjetnosti i folklora da bi pribavio potrebne podatke za šnajderice da mogu što vjerodostojnije rekonstruirati ove predivne ženske haljine. U prikupljanju potrebnih informacija i slika Denisu su najviše pomogli njegova sestra i zet, Jasmira i Osman Mulić, te njegov prijatelj, Mustafa Delić, koji se u to vrijeme nalazio u Sarajevu. Rezultate ovog Denisovog istraživanja izložit ćemo u rubrici "narodne nošnje." Ovdje ćemo samo ukratko opisati kako je išao tok izrade naših anterija.

Dakle, nakon što je pažljivo prostudirao historiju anterije u osmanskoj Bosni i Hercegovini i načine njene izrade, Denis se dao na potragu za odgovarajućim platnima. Put ga je vodio od Vancouvera, BC do Portlanda, OR i tako nekoliko puta.

Neke materijale smo morali naručiti iz inostranstva. Tako su neki stigli čak iz Alepa i Damaska odakle su i u stara vremena najbolje svile i brokati dolazili u Bosnu preko Burse i Stambola. Uspjeli smo nabaviti i ukrasne pozlaćene trake koje su bile najsličnije onim venecijanskim koje su nekada naše nane i pranane koristile. Igrom sreće ili prstom sudbine, dok je Denis beznadežno tražio i posljednje svile, a da još uvijek nije našao šnajdericu, u jednoj radnji u Seattleu prišle su mu dvije gospodje da izraze svoje komplimente za lijepi osmanski brokat koji je držao u rukama. Bile su to Deborah Schriber-Barkeley i Laura Reinstatter.

Je li potrebno reći da se ispostavilo da su Deborah i Laura dvije odlične krojačice s puno iskustva u radu za razna pozorišta? Je li potrebno reći da su odmah bile zadivljene ljepotom naših anterija sa slika? Deborah i Laura su odmah osjetile kreativni izazov i odlučile su da se priključe našem projektu. Uspješna suradnja je počela i, evo, traje još i danas.

Ostatak priče o izradi naših anterija reći ćemo u slikama.